Skip to main content

BLAŽENA MARIJA PROPETOG ISUSA PETKOVIĆ

(spomendan 9. srpnja)

 

 

Životopis

 

Blato, na otoku Korčuli, početkom XX. st. svojim je životom i djelom bitno obilježila Marija Petković. Dobrostojeća obitelj uglednoga mještanina Antuna Petkovića, bila je blagoslovljena brojnom djecom, velikim posjedom, ali i dubokom vjerom. Marija, šesto dijete svojih roditelja Antuna i Marije, u svom domu podjednako je upijala potrebu rada i molitve. Njezin će cijeli život biti natopljen tim dvjema sastavnicama, koje je ona živjela do uzornosti.

Između desetero djece u obitelji ona je uvijek bila boležljiva i slaba, pa su je svi rado pazili te obasipali ljubavlju i nježnošću. Još odmalena imala je osjetljivo srce za potrebe drugih. Uvijek je uspijevala štogod priskrbiti i odnijeti susjedima u potrebi. S djecom se rado družila, pogotovo onima siromašnijima i poučavala ih u školskom gradivu, vjeronauku i drugim predmetima. Već odmalena znala je vrlo dobro organizirati svoje vrijeme i korisno ga upotrijebiti. U svojoj 14. godini zavjetovala se na vječnu čistoću, čime je sama izabrala Isusa za svoga Zaručnika i time se odlučila život provesti u molitvi i pomaganju slabima i nemoćnima. Živjela je u skladu sa svojim vremenom i prepoznala gdje je i što potrebno poduzeti.

U župi je sudjelovala u radu i vođenju nekoliko katoličkih društava. Njezin je rad osobito pratio i poticao dubrovački biskup dr. Josip Marčelić, koji je često navraćao u njezinu roditeljsku kuću. Uvidio je da u toj aktivnoj djevojci Duh Božji oblikuje osobite darove i da je usmjerava na put velikih djela. Slutio je da ona u svojem predanju Bogu i služenju bližnjemu ide znatno ispred svoga vremena.

Izvanjske su se okolnosti, prije svega političke, tako oborile da je Blato po završetku Prvog svjetskog rata ostalo bez talijanskih redovnica, koje su se brinule za sirotinju. Bijeda mjesta se u to vrijeme iz dana u dan povećavala, dijelom zbog rata, a dijelom zbog propasti privrede, što je pojačalo iseljavanje, a mnoge obitelji ostavilo bez hranitelja. Siročadi, siromašnih i bolesnih, pogotovo starijih i napuštenih bilo je na pretek. Sve je to vapilo za pomoć, barem onoliko koliko se prije davalo u pučkoj kuhinji i sirotištu.

Dubrovački je biskup prepoznao trenutak i uvidio da je došlo vrijeme za Marijin iskorak iz obitelji i obiteljskoga blagostanja u posvemašnje predanje Bogu i služiti bližnjemu. God. 1920. Marija je pod biskupovim vodstvom i uz njegovu potporu utemeljila Družbu Kćeri Milosrđa, i dobila ime Marija Propetoga Isusa. Djelo je započela s pet svojih prijateljica s kojima je otprije surađivala u župnom apostolatu. Zbog njezina svjedočkog života pronalazili su je ne samo potrebnici i nevoljnici, nego i mnoge djevojke koje su htjele slijediti Marijin primjer, te poduprijeti to Božje djelo. Prosila je po Slavoniji i Vojvodini; pisala je na brojne crkvene i državne adrese, moleći za pomoć. Nije ostala neuslišena. Znala je da se bori za preživljavanje Božjih sirotana i ništa joj nije bilo teško ni nemoguće napraviti, samo da se izbori za potrebnike. Vjerovala je čvrsto da Bog sve vidi i upravlja te će On pravovremeno providjeti za svaku potrebu njezinih siromaha. Na tom pohodu susrela je mnoge koji su joj pomogli, i ispred gradskih vlasti, nakon čega su sami Mariji ponudili da u Subotici preuzme rad u gradskom sirotištu ‘Kolevka’. Ona sa svojim sestrama preuzima skrb za stotinjak siromašne djece 1923., nakon čega započinje gradnju samostana za sestre i odgojni zavod za djecu, te djevojke u Župi sv. Roka. Bila je to druga kuća u vlasništvu Družbe koja je iz dana u dan dobivala nove članice. Marija se odaziva i na poziv da svoje sestre pošalje u Latinsku Ameriku. Prva skupina od 7 sestara došla je u Argentinu u proljeće 1936., a s četvrtom skupinom 1940. zaputila se i Marija u kanonski pohod.

Drugi svjetski rat zapriječio je njezin povratak, tako da je punih 12 godina ostala u misijskome radu, gdje je utemeljila mnoga nova polja rada Družbe, a među njima i odgojne kuće u Argentini i Paragvaju. Nesumnjivo je i u njezinu radu bilo posijano sjeme po kojem danas Družba, s oko 400 članica, više od polovice, broji upravo iz zemalja Latinske Amerike.

Marija se vraća u Europu 1952. i to u Rim gdje kupuje kuću i utemeljuje Vrhovnu upravu, tada već međunarodne Družbe. Godine 1956., Družba je postala papinskoga prava. Zbog moždanoga udara ostala je poluuzeta. Bolest ju nije spriječila da 1959. posjeti sestre u Domovini i pohodi svaku kuću gdje su one djelovale. Bio je to ujedno jedini njezin pohod domovini nakon povratka iz misija.

 

 

Marija je uvijek rado i iscrpno poučavala svoje sestre začuđujućom dubinom i širinom. Njezina je pisana ostavština vrlo opsežna i daje temeljit uvid u njezinu osobu i značaj, što je osobito dobro poslužilo u njezinu procesu za proglašavanje blaženom. Živo se zauzimala za oživljavanje otajstva Presvetoga Trojstva u Crkvi, i to ponajviše za oživljavanje ljubavi i pobožnosti prema Nebeskom Ocu.

Umrla je na glasu svetosti, 9. srpnja 1966. u Rimu, a pokopana je na rimskom groblju Campo Verano.

Svojim izvanrednim krepostima, naravnim i nadnaravnim darovima u služenju čovjeku, postala je znak žive Božje nazočnosti u svijetu. Stoga je 28. veljače 1989. u Rimu otvoren biskupijski postupak za njezino proglašenje svetom.

Zemni ostaci su 21. studenoga 1998. preneseni iz Rima u Blato.

Godine 1988. na njezin se zagovor dogodilo čudo. Riječ je o spašavanju 22 mornara iz Peruanske ratne podmornice, koja se sudarila s japanskim brodom, pri čemu je u životnoj opasnosti zapovjednik podmornice Roger Cotrina Alvarado zavapio Mariji Petković za zagovor. Ispitivanja su pokazala da se naravnim putem mornari nisu mogli spasiti, nego da je na djelu bila nadnaravna moć. Uz Pozicio, dokument o životu i djelu Marije Petković, koji je sastavljen nakon pomnoga preispitivanja svjedoka i svega onoga što je bilo u vezi s njom, te dokazanoga čuda, objavljen je Dekret o junačkim krepostima i o priznatome čudu. Time je bio otvoren put za Marijino proglašenje blaženom, koji je papa Ivan Pavao II. na svom 100. pastirskome putovanju, a trećem pohodu Hrvatskoj, učinio u Dubrovniku 6. lipnja 2003.

godine.

Bio je to dar, ne samo Hrvatskoj Crkvi, nego i svim onim mjesnim crkvama gdje djeluju Kćeri Milosrđa; u zemljama Južne i Sjeverne Amerike, u Sloveniji, Vojvodini, Italiji, Njemačkoj i Rumunjskoj. /www.bitno.net/

 

Devetnica bl. Mariji Propetog Isusa Petković u župi sv. Roka

 

Od 2006. godine u crkvi sv. Roka u kojoj djeluje Družba sestara „Kćeri Milosrđa“, od 1. do 9. srpnja održava se devetnica posvećena njoj u čast, a blagdan Marije Petković proslavlja se svečano od samoga proglašenja blaženom, tj. od 2003. godine. Također, svakog  9. u mjesecu slavi se misa u čast bl. Marije Petković i prigodna pobožnost u kapeli s čitanjem napisanih nakana. Naime, njoj u čast posvećena je kapelica u ovoj crkvi u kojoj se nalaze blaženičine moći. Svaku večer tijekom devetnice u 17 sati je prigodna pobožnost a zatim misa i prigodno razmatranje odnosno propovijed.

U ovoj devetnici štovatelji bl. Marije Petković zajednički mole njezin zagovor za bračne parove koji žele dobiti djecu, za trudnice s rizičnom trudnoćom, za duhovna zvanja, za one koji traže posao kao i za one koji imaju financijskih problema u obitelji i brojne druge nakane.

Blaženu Mariju Petković vjernici župe sv. Roka časte kao svoju suzaštitnicu, a sestre Kćeri Milosrđa koje žive i pastoralno djeluju u toj župi kao svoju zaštitnicu, kao i dva vrtića u Subotici koja nose Blaženičino ime.

 

 

Molitva Bl. Mariji Petković

Bože, Oče dobri i bogat milosrđem,
spasio si nas križem Sina svoga Isusa Krista.
Zapali u našim srcima, po zagovoru
Blažene Marije Propetog Isusa Petković,
vatru svoje ljubavi, da ljubimo tebe iznad svega i braću svoju u Kristovoj ljubavi.
On je Bog i s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga po sve vijeke vjekova.

Amen+