Skip to main content

“Kersko groblje” – PROŠTENJE SV. ANE

 

 

Foto: Župa sv. Roka – Subotica, Saša Zupkov (Sale Kerski)

Propovijed vlč. Dražena Skenderovića

SVETA ANA (26.7.2019.)

Dragi vjernici, okupili smo se danas na ovom Kerskom groblju kraj kapele svete Ane koja ovdje stoji već 133 godine da proslavimo za ovo mjesto svetkovinu svete Ane nezaboravljajući i lik njena svetog muža Joakima.
Štovanje svete Ane je vrlo staro. Njoj u čast podignuta je u Carigradu jedna crkva oko 550. godine. Na Zapadu se njezino štovanje počelo naglo širiti u dvanaestom stoljeću. Ana je postala pojam majčinstva. Vidimo je na bezbrojnim slikama skupa sa svojom kćerkom Marijom i s djetetom Isusom, premda ne znamo da li je ona uopće vidjela svoje unuče, božansko Dijete. Ana je postala omiljenlom pučkom sveticom i zaštitnicom majki.
O životu svete Ane kanonska evanđelja ne donosi niti jednu riječ. S druge strane o njezinu životu i životu svetog Joakima zgode nam donose apokrifni, nekanonski spisi. O njima govori prije svega Jakovljevo protoevanđelje napisano najvjerojatnije oko 150. godine. Ovo Protoevanđelje (Pred-evanđelje) izvor je brojnih tradicija.

I upravo nam ono donosi svetog Joakima i svetu Anu, Isusove djeda i baku. Ovo protoevanđelje piše o događanjima prije priče ispripovjedane u kanonskim evanđeljima. Počinje s rođenjem Marijinim i završava s rođenjem Isusovim. Između ostalo jedna o priča jest i priča o Marijinom čudesnom rođenju. Anđeo kaže neplodnoj i ostarjeloj Ani da će začeti. Taj je nagovještaj oblikovan jezikom uzetim iz Biblije, osobito iz izvješća o Samuelu. I Samuelova majka je bila Ana. Za Anu i njezinog muža Joakima kaže se da su živjeli u Jeruzalemu u Judeji. Tradicija o Marijinoj judejskoj obitelji spominje se i u kanonskim evanđeljima – njena rođakinja Elizabeta živi u judejskom gorju. Ovdje je i priča o njihovu radosnom susretu kod gradskih zlatnih vrata nakon što je Joakim doznao za začeće svoje žene. Također je opisano i Marijno rođenje.
Ana i Joakim su bili obična obitelj, obična kao i svaka naša obitelj, što znači da je njihova obitelj bila topla i puna ljubavi…ali nije bila savršena. Na njima je bila bol bez djece.

U ondašnjoj židovskoj kulturi i ondašnjem vremenu taj je problem bio više od boli u srcu; to je bila društvena stigma, koju su neki vidjeli kao znak božanske nevolje i suda. Za razliku od danas kada smatramo da smo jedini upravitelji čuda ljudskog stvaranja, naši su preci razumjeli obitelj i rađanje kao dio Božjeg planja i božanskog blagoslova.
Crkvena tradicija govori o velikoj vjernosti i ljubavi Ane i Joakima. Na mnoge su načine smatrani blagoslovljenima: oni su po Božjoj milosti i providnosti imali materijalno obilje: i iz njihovog su izobilja ponudili jednu trećinu svoga materijalnog blagoslova za jeruzalemski Hram i rad hramskih svećenika, trećinu za potrebe siromašnih, a za sebe su ostavili preostalu trećinu. Moglo bi se reći da su imali sve – osim radosti djece.
Tako u tom velikom danu, Marijna navještenja, nije bilo neobično da Joakim dolazi u hram s velikodušnim darovima i prinosima – uvijek je davao žrtve Bogu i uvijek se molio za blagoslov djeteta; ono što je bilo drugačije tog dana bilo je to što su ga odbili.

Nepromišljena osoba s autoritetom izazvala ga je: Kako se čovjek bez djece može smatrati dostojnim doći pred Boga? Na tipičan muški način, zbunjen i posramljen, Joakim odlazi da bude sam u pustinji; ondje će njegovati rane njegove duše, ali još više, da izlije svoje srce pred Boga.
Njegova vjerna žena Ana brine za svog odsutnog muža. Nesvjesna što se dogodilo, i ona odlazi u žalost kao udovica bez djece. I iz njezina srca, razbijenog od boli, izmiče molitvi koja dopire do neba: “Bože otaca naših, blagoslovi me.”
Ana i Joakim pokazuju važnost obitelji danas, za nas jednako kao i sveta obitelj Josipa, Marije i Isusa. Vi i ja smo danas sposobniji biti ovdje jer nas je u nekom trenutku života ne samo Bog pozvao u svoju kuću, nego smo također bili blagoslovljeni svjedočiti vjeru i primjer roditelja, obitelji, vjeroučitelja, svećenika, i prijatelja. Tako nam ovaj dan iznad svih dana govori koliko je važan snažan i vjerni primjer naših roditelja, naših obitelji, naših prvih modela vjere, za nas, kako bismo mogli vidjeti upoznati ljubav, Božju milost i Božje darove.

Radi toga je nama svima važna naša obitelj, naši bližnji. Neizmjerno je važno uklopiti u naš kršćanski život, obitelj. Obitelj koja je mala Crkva, mala župa. Često znamo pogriješiti zanmarujući obitelj, posvećujući raznim drugim duhovnim programima za razne skupine. Kao da zanemarujemo duhovni razvoj odraslih u život njihove djece. Osobito je važno da današnje mlade obitelji ne ostanu na razini svoga mladalčkog zanosa kada već zasnuju svoje obitelji, već da uz svoju djecu zajednički rastu na duhovnom put. Nitko od nas ne bi smio ostati na onoj početnoj razini duhovnoga, već rasti, ne u znanju, iako je ono od velike važnosti, već u vjeri. Nije isti stupanj vjere prvopričesnika, krizmanika, mladoga studenta i odrasloga obiteljskog čovjeka. Ta vjera mora biti prožeta iskustvom života.
Braćo i sestre, rastimo u vjeri kao Ana i Joakim, Amen!

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *