Skip to main content

NOVA EVANGELIZACIJA ZA BUDUĆNOST CRKVE I ČOVJEČANSTVA

Što je nova evangelizacija?

          Prvi put pojam nova evangelizacija upotrijebio je papa Ivan Pavao II. 9. svibnja 1979. godine u Novoj Huti u Poljskoj gdje je pozvao Crkvu da umorno kršćanstvo prihvati novi zamah koji se očitovao u svetom Pavlu.

          Sam zahtjev onoga što se misli pod novom evangelizacijom donosi već II. Vatikanski sabor u Konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu „Radost i nada“ (Gaudium et spes). Ta Konstitucija u broju 21. kaže: „Crkva treba učiniti prisutnim tako reći vidljivim boga Oca i njegova utjelovljenog Sina time što se pod vodstvom Duha Svetoga neprekidno obnavlja i čisti“.

          Izraz „nova evangelizacija“ izrijekom je upotrijebio i Pavao VI.: „Neka Marija bude zvijezda uvijek nove evangelizacije, koju Crkva mora proučavati i izvršavati, naročito u ova tako teška vremena koja su ujedno puna nade!“ (EN, br. 82).

          Nadalje, Vijeće biskupskih konferencija Europe u svom dokumentu „Evangelizirati sekulariziranu Europu“ (1985.) naziva novu evangelizaciju „drugom evangelizacijom“ ističući: „jedna od karakteristika koje su vlastite Europi jest pokršćanska situacija u kojoj se ona nalazi od Atlantika do Urala. Evangelizacija će dakle biti uvijek „druga“ evangelizacija koja za razliku od prve polazi od ateizma i agnosticizma. Ona se s pravom moŽe nazvati „druga evangelizacija“. U istom dokumentu biskupi za tu „drugu evangelizaciju“ traže  nove metode i novi tip evangelizatora.

          Ivan Pavao II. 1988., godine u enciklici „Kristovi vjernici laici“ (Christifideles laici) jasno imenuje „drugu evangelizaciju“: „Kucnuo je čas za pothvat nove evangelizacije. Porast čiste i duboke vjere moći će se osigurati jedino novom evangelizacijom“ (br. 34). Isti papa je poslije proslave velikog Jubileja 2000 godina kršćanstva u enciklici „Ulazeći u novo tisućljeće“ (Nuovo millenio ineunte) godine 2001. naglasio: „Toliko sam puta ponavljao u ovim godinama poziv na novu evangelizaciju. Ponovo to činim sada. Tko je uistinu susreo Krista ne može ga držati za sebe, nego ga mora naviještati. Potreban je novi apostolski zamah življen svakodnevno kao zauzetost zajednica i kršćanskih skupina“ (br. 40). A u postsinodalnoj pobudnici o „Crkvi u Europi“ (2003) Ivan Pavao II. obvezuje Crkvu: „Crkvo u Europi, nova evangelizacija je zadaća koja stoji pred tobom“ (br. 45).

 

 

Što mora biti novo u novoj evangelizaciji?

          Nova evangelizacija treba nove metode, nove sadržaje i nove evangelizatore.

          Evanđelje koje se naviješta je isto u svako vrijeme. Međutim, postoje različiti načini ostvarivanja tog istog navještaja. Veće II. Vatikanski sabor u spomenutoj konstituciji „Radost i nada“ u br. 19. upozorio: „Nemali udio u nastanku ateizma mogu imati vjernici jer treba reći da zanemarivanjem vjerskog odgoja ili pogrešnim izlaganjem nauka ili nedostatcima svoga religioznog, ćudorednog i društvenog života pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego li otkrivaju“.

          To je razumljivo, jer Crkva je kvasac društva, sol zemlje, svjetlo svijeta. Iz onoga što je već Krist upozorio (usp. Mt 5,13-16) možemo jasno zaključiti zašto je Koncil u pravu. Stoga je glavni problem Crkve upravo to što ona, što kršćani nisu ni kvasac, ni sol, ni svjetlo i zato nova evangelizacija mora poći od njih  uključujući dakako u to i hijerarhiju Crkve.

 

JEKA SINODE BISKUPA O NOVOJ EVANGELIZACIJI

          Papa Benedikt XVI. otvorio je 8. listopada radove XIII. redovite opće Biskupske sinode koja se održava u Vatikanu, rekavši da je evangeliziranje nutarnja vatra Božja i njezino odvažno paljenje u svijetu. Evangelizatori mogu biti samo oni koji su svjesni Božjega djelovanja u Crkvi i koji izgaraju od strasti da svijetu naviještaju Krista, ustvrdio je Sveti Otac, otvarajući radove Biskupske sinode o novoj evangelizaciji. U nastavku svoga izlaganja papa je naglasio važnost tri elementa koji su potrebni za uspješnost nove evangelizacije.

 

Tri elementa za uspješnost nove evangelizacije

          MOLITVA. Nisu apostoli stvorili Crkvu „izrađujući ustav“, ustvrdio je Sveti Otac, nego okupljajući se na molitvu u iščekivanju Duha Svetoga. Mi ne možemo stvoriti Crkvu, možemo samo svjedočiti ono što je Bog učinio. Crkva ne počinje s našim djelovanjem, nego Božjom riječju i djelovanjem. Samo Bog može stvarati Crkvu. Ako Bog ne djeluje, naše djelovanje nije dostatno. Samo Bog može svjedočiti da govori i da je govorio.

          JAVNO PRIZNAVANJE VLASTITE VJERE. Taj je čin više od ispovijedanja vjere u Krista. Riječ priznavanje ima mučeničko obilježje, svjedočenje pred onima koji su neprijateljski raspoloženi prema vjeri, svjedočiti unatoč mogućoj muci i smrti. A u tomu i je vjerodostojnost: priznavanje nije nešto što se može izostaviti. Priznavanje zahtijeva spremnost žrtvovanja života, prihvaćanja mučeništva. Priznavanje ima biti vidljivo, očitovati se po ljubavi;

          LJUBAV. Ona je najveća snaga i treba plamsati u srcu svakog kršćanina, iz toga plamena treba buknuti vatra evanđelja. Naša se strast za naviještanjem mora napajati na vjeri, a vjera se ima preobraziti u vatru ljubavi. Kršćanin ne smije biti mlak. Vjera u nama mora postati plamen ljubavi, plamen koji doista zahvaća moj bitak i postaje njegova velika strast te tako zahvaća i mojega bližnjega. U tomu je bit evangelizacije.

 

Tri temelja nove evangelizacije

          Glavni relator sinode kardinal Donald William Wuerl pozvao je na novo pouzdanje. Kršćani, naime, imaju nadvladati sindrom smetenosti u naviještanju jednostavnoga, istinskoga bogatstva prijateljstva s Isusom. Taj navještaj, međutim, valja svjedočiti u životu, jer evangelizirati znači pružiti iskustvo Isusove ljubavi, a ne filozofsku tvrdnju o ponašanju, napomenuo je kardinal te istaknuo tri temelja evangelizacije: antropološki, koji kaže da je svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, te u sebi ima naravnu želju za zajedništvom s nadnaravnim; kristološki, po kojemu Krist nije sociološka tvorevina ili teološka zabluda, nego se objavio; te ekleziološki temelj, koji Kristovo spasenje donosi u Crkvu i po Crkvi.

 

Četiri obilježja novih evangelizatora

          Na kraju je kardinal istaknuo četiri obilježja današnjega evangelizatora: imati hrabrosti, onu „miroljubivu hrabrost“ svetoga Maksimilijana Kolbea ili Majke Terezije iz Kolkate; biti u zajedništvu sa Crkvom i solidarni sa svojim pastirima; radosno naviještati Božju poruku; te osjetiti hitnu potrebu za prevažnim poslanjem zbog kojega se ne može gubiti vrijeme.

 

Glavna pitanja sinode u 57 točaka

          Sinodski oci saželi su u 57 točaka glavna pitanja i izazove nove evangelizacije s kojima se Crkva mora suočiti u svijetu na tome području. Oni su 25. listopada predstavljeni pred 258 sinodskih otaca, koji su bili nazočni na 19. općoj kongregaciji 13. redovite Biskupske sinode. Kardinal Wuerl i posebni tajnik Pierre-Marie Carre potom su pročitali 57 prijedloga što su ih koncilski oci sastavili po skupinama.

 

Poruka Božjem narodu

          Na svršetku Sinode biskupa o novoj evangelizaciji u Papinoj nazočnosti pročitana je „Poruku Božjem narodu“, kao sažetak radova Biskupske sinode. Dokument ističe da je nova evangelizacija žurnost svijeta, a poziva kršćane da odvažno naviještaju evanđelje, da vjerom pobijede strah.

 

Voditi suvremeno čovječanstvo Isusu

          Narod Božji – opisan kao često rastresen i zbunjen i u opasnosti od pogubnih razočaranja – prikazan je poput Samarijanke na bunaru opisane u Ivanovu evanđelju: s praznom amforom. U njemu je žeđa i nostalgija za Bogom, a njemu Crkva mora ići ususret da mu donese Boga. A poput Samarijanke – kaže se u dokumentu – tko sreće Isusa biva svjedokom navještaja spasenja i evanđeoske nade: voditi suvremeno čovječanstvo Isusu prijeka je potreba cijeloga svijeta.

 

Kršćanin mora biti evangeliziran da bi mogao evangelizirati

          >Ipak Crkva tvrdi da treba biti evangeliziran ako se želi evangelizirati i poziva sve – polazeći od sebe – na obraćenje jer slabosti i osobni grijesi Isusovih učenika uvjetuju vjerodostojnost poslanja. Kršćani stoga vjerom trebaju pobijediti strah i vedrom hrabrošću gledati svijet jer, iako je pun proturječnosti i izazova, Bog ga uvijek ljubi.

 

Nema mjesta pesimizmu

          Nema, dakle, mjesta pesimizmu: globalizacija, sekularizacija, migracije, ateizam, kriza političkog vodstva i države, unatoč njihovim teškoćama i patnjama, trebaju biti prigoda za evangelizaciju. Jer nije riječ o iznalaženju novih strategija za širenje evanđelja kao tržišnog proizvoda, nego o otkrivanju načina kako osobe približiti Isusu.

 

Obitelj – naravno mjesto evangelizacije

          Stoga se sinodski oci u poruci obraćaju obitelji kao naravnom mjestu evangelizacije i poručuju da Crkva, politika i društvo moraju podupirati obitelj. U obitelji se ističe posebna uloga žena, potvrđuje odgovornost oca i podsjeća na bolno stanje nevjenčanih parova, rastavljenih i ponovno oženjenih: premda je potvrđena stega glede pristupanja sakramentima, istaknuto je da ih Gospodin ne napušta i da je Crkva gostoljubiva kuća za sve.

 

Župa – centar nove evangelizacije

          Sinodski dokument potom navodi župe kao bitne centre evangelizacije a spominje važnost posvećena života i trajne formacije za svećenike i redovnike, pozivajući i laike na naviještanje evanđelja, u zajedništvu s Crkvom. Posebna je pozornost posvećena mladima – sadašnjosti i budućnosti čovječanstva i Crkve – potičući slušanje i dijalog s mladima da se potiče, a ne kroti, njihov zanos.

 

Široki obzor nove evangelizacije – dijalog sa svima

          Nova evangelizacija ima široke obzore kao i svijet – kaže se nadalje u poruci Biskupske sinode – stoga je od temeljne važnosti sveobuhvatni dijalog: s kulturom, kojoj je potreban novi savez između vjere i razuma; s odgojem, za cjeloviti razvoj osobe; s društvenim komunikacijama, gdje se često oblikuju savjesti i koje pružaju novu prigodu da se dođe do ljudskog srca; sa znanošću, jer biva saveznica u humaniziranju života kada ne zatvara čovjeka u materijalizam.

            Osim toga, dijalog je bitan i s umjetnošću koja kroz ljepotu očituje duhovnost, sa svijetom gospodarstva i rada, da rad ne bude nepodnošljivi teret ili nesigurna perspektiva, nego da promiče ljudski razvoj; s politikom, od koje se zahtijeva nesebična i transparentna skrb za opće dobro, poštivanje dostojanstva osobe, obitelji utemeljene na braku između muškarca i žene, vjerske i odgojne slobode, odstranjivanje uzroka nepravdi i nejednakosti. Osim toga, od temeljne je važnosti i međureligijski dijalog koji pridonosi miru, odbacuje fundamentalizam i osuđuje nasilje protiv vjernika i teško kršenje ljudskih prava.

 

Kontemplacija i služenje siromašnima

          Za novu evangelizaciju osobito su znakovita dva očitovanja vjerskog života: kontemplacija, gdje tišina omogućuje bolje prihvaćanje Božje riječi, te služenje siromašnima, jer se u njihovim licima može prepoznati Krista.

 

Nova evangelizacija i Crkva diljem svijeta

          U posljednjem se dijelu dokumenta govori o Crkvama u raznim dijelovima svijeta, svakoj su crkvi upućene riječi ohrabrenja za naviještanje evanđelja: Crkvama na Istoku Sinoda želi da mogu u miru i vjerskoj slobodi živjeti vjeru, od Crkve u Africi zahtijeva da razvija evangelizaciju u susretu sa starim i novim kulturama, a pozivaju se vlade da okončaju sukobe i nasilja.

          Kršćani Sjeverne Amerike, koji žive u kulturi često udaljenoj od evanđelja, moraju gledati na obraćenje i biti otvoreni prihvaćanju doseljenika i izbjeglica. Poziva se Latinska Amerika na trajnu misiju da se može suočiti s izazovima sadašnjega siromaštva, nasilja, i u novim okolnostima vjerskoga pluralizma. Crkvu u Aziji, premda je manjina i često na rubovima društva i progonjena, ohrabruje se i potiče na čvrstoću vjere, a očitovana je blizina kršćanima kontinenta na kojem je, u Svetoj zemlji, rođen, umro i uskrsnuo Isus.

          Europa je, premda je zatrovana agresivnom sekularizacijom i ranjena dugotrajnošću režima i ideologija neprijateljski nastrojenih prema Bogu i čovjeku, stvorila humanističku kulturu koja je oblikovala dostojanstvo osobe i izgradnju općega dobra; ne trebaju dakle sadašnje teškoće obeshrabriti europske kršćane, naprotiv treba ih shvatiti kao izazov. Od Oceanije se pak zahtijeva da još osjeća obvezu naviještanja evanđelja. Poruka je zaključena povjeravanjem Mariji, zvijezdi nove evangelizacije.

 

Nova evangelizacija zahtijeva kreativni pastoral

          Misom u bazilici sv. Petra u Rimu, 28. listopada 2012. godine završila je radom Sinoda biskupa. Katolička Crkva, prema riječima pape Benedikta XVI., mora se žurno potruditi oko ljudi koji su kršteni, ali su se potom odvratili od vjere. Tradicionalnim pastoralom, kao i novim kreativnim metodama, treba im prenositi radost vjere i opet ih vratiti prakticiranju vjere u crkvenoj zajednici.

          Na poseban način je u sekulariziranim zapadnim zemalja, s drevnom kršćanskom tradicijom, „svjetlo vjere postalo slabo“, naglasio je Papa tijekom završne misi u Bazilici sv. Petra. Mnogi ljudi su se udaljili od Boga i više ga ne smatraju važnim za svoj život. No, time su „izgubili siguran životni orijentir“. Istodobno su „postati prosjaci koji traže smisao života“, rekao je Benedikt XVI., osvrćući se na nedjeljno evanđelje o ozdravljenju slijepog prosjaka.

          Nova evangelizacija tiče se cijelog života Crkve, naglasio je Papa. Crkva mora svoju poruku naviještati svim ljudima koji još ne poznaju Krista. To se odnosi na „prvi navještaj vjere“ u područjima Afrike, Azije i Oceanije. Uslijed globalizacije i seljenja stanovništva danas je potrebno vjeru naviještati i u tradicionalno kršćanskim zemljama. „Svi ljudi imaju pravo upoznati Isusa Krista i njegovo evanđelje.“ U skladu s time svi kršćani – svećenici, redovnici i laici – imaju dužnost naviještati kršćansku poruku. No, i aktivne župne zajednice moraju „biti više oživljene ognjem Duha Svetoga“, naglasio je Papa. Pripremama za primanje sakramenata krštenja, potvrde i euharistije treba posvetiti posebnu pažnju.

          Sinoda je kao središnji zadatak prepoznala evangelizaciju krštenih osoba „koje svojim načinom života ne odgovaraju zahtjevnostima krštenja“, rekao je Papa. Takvih ljudi ima na svim kontinentima, pogotovo u najviše sekulariziranim zemalja. „Crkva im posvećuje posebnu pažnju, kako bi Isusa Krista ponovno susreli, da bi opet otkrili radost vjere te se vratili i prakticirali svoju vjeru u zajednici vjernika.“ Osim hvalevrijednih tradicionalnih metoda Crkva se pokušava služiti i „novim načinima izražavanja, koji su prilagođeni različitim kulturama svijeta“. Benedikt XVI. konkretno je istaknuo misije u gradovima, zatim inicijativu „Predvorje naroda“ kao i kontinentalne misije. Time se želi doprijeti do ljudi „koji su se udaljili ili koji su u potrazi za smislom života, srećom pa i za samim Bogom“.

          Trinaesta redovna sinoda biskupa o „novoj evangelizaciji za prenošenje kršćanske vjere“, s 262 biskupa sudionika, bila je najveća do sada održana sinoda.

 

Sinoda – snažni trenutak crkvenog zajedništva

          U svom nagovoru uz molitvu Anđeo Gospodnji, u nedjelju 28. listopada 2012. Papa je ovako ocijenio rad Sinode o novoj evangelizaciji:

          Tijekom protekla tri tjedna smo razgovarali o stvarnosti nove evangelizacije za prenošenje kršćanske vjere: čitava je Crkva bila predstavljena i, dakle, uključena u taj pothvat, koji će zasigurno dati svoje plodove, milošću Gospodnjom. Ipak, Sinoda je prije svega uvijek snažni trenutak crkvenog zajedništva i zato želim zajedno sa svima vama zahvaliti Bogu, koji nam je još jednom dao iskusiti kako je lijepo biti Crkva i kako je lijepo biti to upravo danas, u ovom svijetu kakav jest, u ovom svijetu s njegovim teškoćama i njegovim nadama.

          Vrlo je znakovita također koincidencija te sinode s 50. obljetnicom otvorenja Drugoga vatikanskog koncila a zatim i s početkom Godine vjere. Bilo je vrlo korisno ponovno se u mislima vratiti na blaženog Ivana Pavla II., slugu Božjega Pavla VI., na doba koncila, jer nam je to pomoglo prepoznati kako nova evangelizacija nije neko naše iznašašće, već je dinamizam koji se razvijao u Crkvi napose od 50-ih godina prošlog stoljeća, kada je postalo razvidno da su i zemlje drevne kršćanske tradicije postale, kako se običava reći, „misijski krajevi“. Tako se javila potreba za novim naviještanjem evanđelja u sekulariziranim društvima, pri čemu smo bili sigurni u dvije stvari: s jedne strane, da je samo on, Isus Krist, prava novost koja odgovara na očekivanja čovjeka svakog doba, a s druge, da njegovu poruku treba pronositi na primjeren način u promijenjenim društvenim i kulturnim kontekstima.

          Što možemo reći na završetku tih intenzivnih radnih dana? Što se mene osobno tiče, ja sam čuo i sabrao mnoge poticaje za razmišljanje i mnoge prijedloge koje ću, uz pomoć Tajništva Sinode i mojih suradnika, pokušati srediti i obraditi, kako bi pružio čitavoj Crkvi sustavnu sintezu i povezane smjernice. Već od sada možemo reći da iz ove sinode izlazi osnažena zauzetost za duhovnu obnovu same Crkve, kako bi mogla na duhovan način obnoviti sekularizirani svijet; a ta obnova će doći iz ponovnog otkrivanja Isusa Krista, njegove istine i njegove milosti, njegova „lica“, tako ljudskog i ujedno tako božanskog, na kojem blista transcendentni misterij Boga.

          Povjerimo Djevici Mariji plodove rada netom završene sinode. Neka nas ona, Zvijezda nove evangelizacije, uči i pomaže sve privesti Kristu, s hrabrošću i radošću. /Priredio: Andrija Anišić, objavljeno u Subotičkoj Danici/

 

Nova evangelizacija u župi sv. Roka

          Nakon seminara „Nove evangelizacije“ na temu: „Dođite k meni svi umorni i opterećeni“ (Isus iz Nazareta) koji je od 7. do 9. rujna u dvorani KTC-a u Subotici održao prof. dr. Tomislav Ivančić  iz Zagreba, a na inicijativu župnika sv. Roka mons. dr. Andrije Anišića, svakoga ponedjeljka u župi sv. Roka započeli su se održavati susreti „Nove evangelizacije“, na kojima su osim župnika kao predavači bili i drugi svećenici Subotičke biskupije te predavači iz R. Hrvatske.