Skip to main content

EUHARISTIJA JE VRELO

I VRHUNAC KRŠĆANSKOG ŽIVOTA

 

 

Dragi moji župljani!

          Dokument Teološke komisije Papinskog odbora za međunarodne euharistijske kongrese u svojim teološkim i pastoralnim razmatranjima za pripravu 52. Međunarodnog euharistijskog kongresa (Budimpešta, 13.-20.09.2020.) vrlo lijepo tumači temu ovogodišnjeg Kongresa „Svi su moji izvori u Tebi“ a potom donosi sažeto i pregledno povijest Euharistije – od ustanovljenja do danas. Iz toga dijela, u ovom uvodniku, prenosim samo jedan dio iz poglavlja o Euharistiji na Drugom vatikanskom saboru, koji se lijepo uklapa u ovo korizmeno vrijeme kad su naše oči i srce usmjereni na Kristov križ.

          Za Drugi vatikanski koncil slavlje euharistije je »vrelo i vrhunac cjelokupnoga kršćanskoga života«, »korijen i stožer« kršćanske zajednice, »vrelo života Crkve«, »vrelo i vrhunac svekolike evangelizacije«, »središte i vrhunac svega života crkvene zajednice«, od nje »Crkva neprestano živi i raste«.

            Tvrdnja da je euharistija »vrelo i vrhunac života i predanja Crkve« duboko je ukorijenjena u našemu govoru, postavši opće mjesto u teologiji. Podrijetlo joj se nalazi u Lumen Gentium (Svjetlo naroda – dogmatska konstitucija o Crkvi), gdje se, govoreći o »zajedničkome svećeništvu« svih vjernika, kaže: »Sudjelujući u euharistijskoj žrtvi, koja je izvor i vrhunac svega kršćanskog života, oni [vjernici] prinose Bogu božansku Žrtvu i same sebe s Njome…«… Na drukčiji bismo način mogli reći da je u »presvetoj euharistiji sadržano svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest sam Krist, naš Vazam i živi kruh; po svome tijelu, koje je oživio Duh Sveti i koje je oživljavajuće, on daje ljudima život«.

            Koncil zatim predstavlja euharistiju ne samo u odnosu prema žrtvi na križu, nego prema cjelokupnomu vazmenom otajstvu: »Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad je bio predan, ustanovio euharistijsku žrtvu svojega tijela i svoje krvi da time kroz stoljeća ovjekovječi žrtvu na križu, dok ponovno ne dođe, te da tako svojoj ljubljenoj Zaručnici Crkvi povjeri spomen-čin svoje smrti i svojega uskrsnuća: sakrament dobrote, znak jedinstva, svezu ljubavi, vazmenu gozbu u kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave«.

            Zbog toga euharistija nije samo molitva ili pjesma nego slavlje Vazma, djelovanje usmjereno ne samo prema tvorbi ili uzrokovanju stvarne prisutnosti, nego prema ponovnomu zahvaćanju bogatstva cjelokupnoga vazmenog otajstva.

            Želim svima u ovom milosnom korizmenom vremenu puno plodova obraćenja.

 

Msgr. dr. sc. Andrija Anišić, župnik