Skip to main content

SVETI JOSIP

(19. ožujka)

 

 

          Svetkovina svetoga Josipa iz Nazareta, Isusova hranitelja i Marijina zaručnika je po kalendaru 19. ožujka. U svim je crkvama svečanije bogoslužje i nedjeljni misni raspored. Sveti Josip je vrlo štovan među vjernicima zbog njegove uloge čuvara i hranitelja Isusa i Marije. Evanđelje ga opisuje u dvije riječi: bio je pravedan i vjeran. Štuje se napose kao zaštitnik cijele Crkve i svake obitelji. Patron je napose očeva, muževa te svih zanatlija i radnika.

          U svakoj je crkvi njegov kip ili slika. Prikazuju ga kao sredovječna čovjeka blagih, ali odlučnih crta, s bradom, u ruci mu je štap, a Dijete Isus u naručju ili uz njega. Slikaju ga i u radionici, sa stolarskim ili tesarskim alatom. Isti Sveti Josip slavi se po kalendaru i 1. svibnja, kao „Josip Radnik“.

          „Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist“ (Mt 1,16). U toj suhoj, gotovo protokolarnoj rečenici, kojom sv. Matej završava rodoslovlje Isusova ljudskog podrijetla, sadržano je ono najvažnije što predaja kaže o Josipu iz Nazareta. To je da je i on bio „sin Davidov“, anđeo ga tako i naziva, i da je u njegovim žilama kolala krv kralja Davida, iz čijeg je roda imao poteći i Mesija. On sam bit će tome Mesiji poslije Marije najbliži. Pred zakonom će biti njegov pravni iako ne i naravni otac. Apokrifna evanđelja pričaju o njemu nevjerojatne stvari, koje nemaju ništa zajedničko s trijeznošću kojom ga opisuju vjerodostojna Evanđelja. Prema njima Josip je bio pravedan muž, čovjek dobra srca, primjernog pouzdanja u Boga, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i onda kad je poslušnost tražila od njega velike žrtve, zaručnik i muž čista srca koji s poštovanjem živi s Marijom Djevicom kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji. Zbog svega toga zaslužuje sve ono poštovanje kojim su ga osobito kasnija i najnovija stoljeća obasipala.

Povijest štovanja sv. Josipa

          Stvarnu veličinu sv. Josipa uz Evanđelja otkrili su i sveti Oci i kasnije teolozi i duhovni pisci. Daleko bi nas odvelo kad bismo spomenuli sva svjedočanstva, zato ćemo se ograničiti na ona najvrjednija i najznačajnija. Sv. Jeronim protiv izmišljotina apokrifa, a i nekih poganskih pisaca, uz Marijino brani i Josipovo djevičanstvo. Njega slijedi u tome i sv. Augustin te uzvisuje jedinstveno Josipovo očinstvo braneći kako vezu pravoga braka tako i međusobno Marijino i Josipovo djevičanstvo. Walafrid Strabon, opat samostana Reichenau na Bodenskom jezeru u IX. stoljeću, pišući o tome kako su pastiri našli Mariju, Josipa i dijete, zaključuje: „I posredstvom tih troje svijet je bio spašen.“

          Remigije iz Antuna oko godine 900. opisuje sv. Josipa kao intimnog suradnika u djelu našega otkupljenja te uzdiže njegovu izvanrednu poslušnost. Od velikih skolastičkih teologa mnogo su toga rekli o sv. Josipu sv. Bernard i sv. Toma Akvinski. Prvi ga uspoređuje s Josipom Egipatskim, a drugi tvrdi kako je između Marije i Josipa postojala prava ženidbena veza, ali se nisu služili bračnim pravima. Zatim sv. Toma naučava kako je sveti Josip kroz čitav život održavao savršeno djevičanstvo i, napokon, kako je Marijin i Josipov zavjet djevičanstva prije ženidbe bio uvjetan, a poslije apsolutan. Razvoju teologije o sv. Josipu mnogo je pridonijela franjevačka škola. Tako sv. Bonaventura veliča sv. Josipa kao savršen uzor pobožnosti prema Isusu i Mariji. Sv. Bernardin Sijenski u jednom govoru čak govori o tjelesnom uskrsnuću sv. Josipa i njegovu uznesenju na nebo. Velik štovatelj sv. Josipa u srednjem vijeku bio je i slavni kancelar Pariškoga sveučilišta Ivan Gerson. On je sastavio o njemu veliku latinsku pjesmu od 4800 stihova uzvisujući njegove kreposti i dostojanstvo. Održao je i svoj veliki govor pred ocima na saboru u Konstanzu, 8. rujna 1416., u kojem traži da bi Sabor službeno zazivao pomoć i zagovor sv. Josipa te da bi uspostavio njegov blagdan, a sve zato da bi se postiglo jedinstvo Crkve. Bilo je to u jednom od najkritičnijih trenutaka crkvene povijesti kad je valjalo ukloniti takozvani zapadni raskol, kad je Crkva imala trojicu papa i zapadno kršćanstvo bilo razjedinjeno. I Gerson drži da je sv. Josip bio posvećen već u majčinu krilu, da je bio slobodan od požude te da je uskrsnuo skupa s našim Gospodinom i da je uznesen na nebo. /www.bitno.net/

SVETI JOSIP U OTAJSTVU ISUSOVA ŽIVOTA

 

 

          Kada je Bog u svom naumu ljubavi htio očitovati najveću mjeru svog čovjekoljublja, On odluči dati svoga ljubljenog Sina, Sina jedinorođenca. Za ostvarenje svog nauma bijaše mu potrebna obitelj. I to ne bilo kakva, nego sveta obitelj. I Bog se zagledao u Josipa, muža pravednog, koji je bio zaručen s djevicom, kojoj je bilo ime Marija. Oni bijahu u njegovim očima oruđe izabrano da otpočne svoje veliko djelo spasenja svijeta, otkupljenja čovjeka. Josip i Marija bijahu mu potrebni da ostvari čudesni naum ljubavi – za nas ljude posve neobičan i ne naravan.

          Vjerujem da sv. Josip nije ni slutio što ga sve čeka kada je k sebi uzeo ženu svoju, iako već bijaše naumio otpustiti jer je primijetio da je trudna. Povjerovao je on anđelovoj riječi: Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Doista je od Duha Svetoga začeto dijete koje ona pod srcem nosi! Prihvatio je tada Josip igru neobičnu, čudnu, ali igru ljubavi – ne bilo kakve, nego božanske.

          Ništa više nije bilo u Josipovu životu onako kako je zamišljao. Započeo je tako svoj životni put koji je bio isprepleten tjeskobom i radostima. Rekli bismo, kao i svaki drugi život u braku i obitelji. No, ipak posve neobičan. Pogledajmo zašto. Promotrimo potanko otajstvo Isusova obiteljskoga života.

          Kako li je moralo zaigrati Josipovo srce kad je prvi put sreo Marijin pogled. Kako li se napajao na njezinoj ljepoti. I kako ga je privlačila njezina dobrota, jednostavnost, poniznost. S njom će živjeti zajedno, cijeli život. Njoj će nježnost iskazivati. S njom djecu imati… A onda šok. Brak da, ali djevičanski! Tako Bog hoće, tako Marija hoće. Prihvaćam, veli Josip! Spolna – tjelesna ljubav nije jedina ljubav! I kako je bio Josip uz Mariju, najdivniju, najnježniju, najbolju, najmarljiviju ženu na svijetu.

          Dijete, da! Ali, Marijino i Božje! U redu! Dodaje, sv. Josip! Idemo dalje! Kakva li je sreća obuzimala Josipa i Mariju kad su razgovarali o Isusu koji je rastao u majčinoj utrobi. Kad su prebirući proročke spise sve više shvaćali da će to dijete biti Mesija. Kako li su nježnim dodirima obasipali Marijinu blagoslovljenu utrobu! Ali, opet nevolje! U ono vrijeme izađe naredba cezara Augusta da se izvrši popis svega pučanstva! Valja na put. Marija je trudna. Pri kraju trudnoće… I Josip sa svojom ženom polazi na put. U Betlehem. Da se podvrgne zakonu. I Betlehemu dođe vrijeme Mariji da rodi! Opet tjeskoba: Za njih ne bijaše mjesta u svratištu! Pronađe Josip jednu obližnju špilju, štalu. I ondje Marija rodi Isusa i stavi ga u jasle! S jedne strane žalost i tuga, jer su u štali, s druge strane radost zbog rođenja djeteta! Tko mu se ne bi radovao. I nebo se raduje njegovu rođenju. Anđeli javljaju Zemlji radost, veliku, za sav narod: u Betlehemu se rodio Spasitelj. Isusa dolaze vidjeti pastiri, mudraci, klanjaju mu se, darove donose. A Josip i Marija, dive se svemu što se o njemu govori! I opet nakon radosti, tjeskoba, strah. Opet se javlja anđeo u snu: Uzmi brzo dijete i Majku njegovu i bježi u Egipat, jer Herod hoće ubiti dijete! Mora da je Josip u sebi rekao: E, Josipe, Josipe, u što si se ti uvalio… Ali, sluša Josip. Dopustio je već da Bog u njegovu životu čini sve na svoj način! U Egiptu, u tuđoj zemlji – jede se kruh sa sedam kora. I to podnose Josip i Marija, strpljivo ali i radosno, jer Isus je s njima. Raduju se njegovu prvom smiješku, njegovim prvim koracima, njegovim prvim riječima… I tako iz dana u dan, uz brigu za svakidašnju koricu kruha, do radosne vijesti anđelove: Uzmi dijete i Majku njegovu i pođi u svoj grad Nazaret… Nazaret! Gradić malen, pun tajni. A u njemu sveta obitelj: Isus, Marija, Josip. Kako bismo voljeli da imamo zapisano kako su oni živjeli. Kako su molili. Kako li su zanosno pjevali Marijin Magnifikat, kako li su veličali Boga zbog silnih djela njegovih… Kako je Isus radio, što je govorio, kakvi su mu bili susreti s ljudima. A ne znamo ništa. Samo to: da je Isus bio poslušan Mariji i Josipu i da je rastao u dobi i mudrosti pred Bogom i ljudima. I tako iz dana u dan sve do Isusove tridesete godine. Tek je jedna epizoda prekinula anonimnost nazaretske svete obitelji. Kad se Isus izgubio u hramu. Još jedna tjeskoba. Tu tjeskobu svjedoči Marija: Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili… I još jedno nerazumijevanje. Isus odgovara: zašto ste me tražili! Niste li znali da moram biti u onome što je Oca mojega! No bilo je u toj epizodi i radosti: Isus je raspravljao s mudrim pismoznancima. Isus, dvanaestogodišnji dječak.

          I tako. Kroz radosti i boli, Josip s Isusom u svojoj obitelji, uz Mariju sve do Isusova istupa iz obitelji, do početka njegova javnog djelovanja.

          To je kratki, ne cjeloviti, a ipak dug presjek Josipa u otajstvu Isusova obiteljskog života.

          I sve je Josip mogao izdržati, jer je Isus bio s njim, jer je Marija bila uz njega. Mislim da smijem zaključiti: Uz sve boli i tjeskobe, poteškoće i nevolje života; iako je imao čudnovat put u kojem je sve Bog činio na svoj način, a on samo onako kako Bog hoće, usprkos svemu tome bio je Josip najsretniji čovjek na svijetu, jer je živo s dva najsvetija bića koja su ikad hodala ovom zemljom. Živio je on s Isusom i Marijom. /Andrija Anišić, Subotica, 15. 03. 1997./

Devetnica sv. Josipu u župi sv. Roka

 

          Drevna i draga nam devetnica sv. Josipu u crkvi sv. Roka, održava se još od vremena župnikovanja mons. Blaška Rajića, dakle, negdje od 1911. godine i za vrijeme biskupa Lajče Budanovića, koji je bio veliki štovatelj sv. Josipa. Uvijek je imala klasični oblik, s određenim temama i propovjednicima. Održavala se od 10. do 19. 03. Uglavnom je na blagdan sv. Josipa sv. misu predslavio biskup, kako Matija Zvekanović, tako i Ivan Pénzes.

          Župnik Andrija Anišić uveo je neke novosti u devetnicu. Tako se u pobožnosti prije devetnice od 17 do 17,30 sati moli krunica, križni put a jedan dan je i klanjanje za duhovna zvanja, kao i molitva za hrvatsku zajednicu budući da je sv. Josip, kao zaštitnik hrvatskoga naroda i hrvatske domovine, i jedan od praznika hrvatske zajednice u R. Srbiji. Najveća i najvažnija novost u devetnici je blagoslov trudnica, koji je bio uvijek u nedjelju u okviru devetnice. Toga dana prije mise je molitva za život i za prestanak pobačaja pod geslom: Hvalospjev životu. Od prošle godine, blagoslov trudnica je pod misom jednim radnim danom, zbog dužine da trudnice mogu lakše izdržati u hladnoj crkvi.

          U okviru devetnice, svake godine16. 03. obilježavamo i obljetnicu smrti Biskupa Lajče Budanovića, kada se prisjećamo njegova života i rada.

Molitva sv. Josipu

          K tebi se, o sveti Josipe, utječemo u svojoj nevolji. (Pošto smo tvoju Presvetu Zaručnicu za pomoć zamolili, molimo pouzdano i za tvoju pomoć.) Za ljubav koja te je s neoskvrnjenom Djevicom i Bogorodicom vezala i za očinsku ljubav kojom si dijete Isusa grlio, smjerno te molimo da baštinu koju je Isus Krist svojom krvlju otkupio, milostivo pogledaš te našoj nevolji svojom moći u pomoć pritečeš. O brižni čuvaru božanske obitelji, brani odabrano potomstvo Isusa Krista; ne daj, Predragi Oče, da nas okruže zabluda i pokvarenost. Budi nam s neba milostivo u pomoći, o naš jaki zaštitniče, u borbi s vlašću tmine, pa kao što si nekoć dijete Isusa iz najveće pogibli života izbavio, tako i sada brani Svetu Crkvu Božju od svih zasjeda neprijateljskih te nas svakoga pojedinog trajno uzmi pod svoje okrilje da mognemo po tvojem uzoru i tvojom pomoći sveto živjeti, blaženo umrijeti i u nebu vječno blaženstvo zadobiti. Amen.